Kako bismo učuvali ‘ono po čemu jesmo to što jesmo, treba zahvaliti našim majkama i nastaviti čuvati jedinstvenost vlastitog jezika. Materinski jezik je prvi jezik koji dijete nauči od svoje majke. To su prve riječi koje ti majka govori – što je dobro, a što nije, što je lijepo, a što je ružno, što je pošteno, a što nije. Nosite uvijek u duši prve riječi koje ste čuli, jer to su riječi vaše majke, vaš jezik i ponos. O tome razmišljam uoči Dana materinskog jezika. Razmislite i vi!
Dan materinskog jezika važan je zbog njegovanja, kulture, učenja jer se danas i naš materinski jezik bori s mnogim stranim riječima koje prihvaćamo i koristimo u svakodnevnom govoru, često i posve zaboravljajući kolike prelijepe i stare riječi imamo u svom voljenom jeziku. Riječi koje su koristili naši pradjedovi i prabake, a mi ih se danas tako lako odričemo.
Materinski jezik je također i temelj našeg identiteta. Ne zaboravimo ni činjenicu da standardni hrvatski jezik učimo u školi, no ne trebamo se sramiti svog dijalekta je su i dijalekti ono što naš materinski jezik čine jačim, bogatijim, jedinstvenijim… Zbog sve većeg utjecaja urbanizacije, mjesni govori nestaju. Žalosno je izgubiti svoj identitet i jezik jer – ne zaboravimo – uz pomoć tog jezika počeli smo upoznavati svijet, razumijevati ga i zamišljati na svoj način.
Kao mala djeca bili smo među Rumunjima, ali izrasli smo iz hrvatskog korijena. Materinski jezik je naše djetinjstvo i naša budućnost,mi smo ti koji živimo kroz materinski jezik. Kao djeca ne vidimo važnost ovoga o čemu pišem. Dječica jedino razaznaju da je nešto neobično kad čuju drugi jezik koji nije isti kao njihov. Da bismo sačuvali naš lijepi jezik i ponosili se s njime, moramo sačuvati sve što je naše, stare običaje, mudre riječi starih ljudi, zemlju naših predaka, naša sela i vjeru…
Dok još ima starih i mladih pripadnika hrvatskoga naroda u Rumunjskoj koji se diče svojim pozdravom Hvaljen Isus i Marija/ Uvijeke hvaljen! – bit će Hrvata i hrvatskog jezika.
